TOKOVI DUŠE

'Ja'

Doživljavamo svoje vlastito tijelo i životodavnu dušu kao da u sebi imamo središte koje egzistira u stalnoj interakciji s oboje; u harmoniji ili u opoziciji, pokorno ili dominantno. A ovdje, u tom središtu, osjećamo da smo istovremeno oslobođeni i vezani svojim tijelom i dušom. To središte nazivamo 'Ja'. No, mi imamo taj 'Ja'-doživljaj samo stoga što naše tijelo i njegova životodavna duša imaju svoju vlastitu svijest i svoju vlastitu volju, koji se mogu slagati ili protiviti željama koje ima 'Ja'. Ta međuigra vodi do dobrobiti ili do opasnosti za tijelo. Pažljivim promatranjem i iskustvom možemo naučiti prepoznati kada će služiti, a kada naštetiti našem tijelu.

'Ja' i tijelo

S 'Ja' obično podrazumijevamo niz koncepata povezanih s njim, kao što su svijest, razum, slobodna volja, samokontrola i motivacija. No, nije sve što 'Ja' želi razumno ili pod svjesnom kontrolom. 'Ja' može biti instinktivno i slijepo. Uzmite primjerice Askete, koji se odriču svog tijela i zanemaruju njegovo zdravlje. Iz osvete, tijelo se brani, postaje bolesno ili slabo, izlažući se povredama i podnoseći bol. Na taj način 'Ja' će biti prisiljeno doći k pameti i preuzeti odgovornost; tijelo, i duša koja ga vodi, mogu se pokazati mudrijim i kompetentnijim nego 'Ja', koje se sada primjereno drži unutar svojih granica. Kada u potpunosti prihvati te granice, također će postati upućenije i mudrije.

Postoji priča iz Biblije koja to dobro ilustrira. Kada je prorok Balaam odlučio ignorirati volju Jahvea i odjahao prema Moabitima, njegov je magarac zaokrenuo s ceste, jer je na svom putu vidio Božjeg anđela, koji mu je zapriječio put s isukanim mačem. Balaam ga je tukao dok nije bio prisiljen nastaviti. Uskoro su stigli u uzak klanac. Ponovno se Božji anđeo pojavio sa isukanim mačem na putu magarca. Uplašeni magarac se podigao na zadnje noge i Balaama toliko snažno pritisnuo na stranicu klanca, da ga je povrijedio. No, nastavio ga je tući dok nije imao drugog izbora nego ponovno krenuti. Opet se pojavio Božji anđeo ispred magarca sa isukanim mačem. Magarac je sjeo na tlo i odbio se pokrenuti. Bijesan, Balaam ga je želio istući na smrt. No, na njegovo iznenađenje, magarac je okrenuo glavu i progovorio: "Pogledaj me - nisam li tvoj vjerni magarac? Čitav svoj život sam te nosio na svojim leđima, ne iznevjerivši te nikad." Balaam je odmah pogledao na put ispred njih i također vidio Božjeg anđela sa isukanim mačem kako se ispriječio na putu.

Na isti način, slijepa strana 'Ja' može naškoditi tijelu, uzrokujući bolest. Stvari se mogu početi popravljati tek kada 'Ja' shvati svoje granice, ograničenja tijela i njegovog zdravlja i granice samog života.

'Ja' će eventualno naučiti prihvatiti mogućnosti i ograničenja tijela i duše samo kroz period bolesti i patnje, te kako bi se očistilo i prosvjetlilo, vrijeme bolesti mora proći svoj puni tijek. Nakon što je prihvatilo svoja ograničenja, 'Ja' sada može ostvariti iscjeljujući utjecaj na tijelo. Usprkos njegovim instinktivnim željama i strahovima, može se fokusirati na vidljivu stvarnost.

Nakon što je 'Ja' uglavnom bilo nesvjesno njezinog postojanja, pročišćeno i prosvjetljeno se sada nalazi u harmoniji s dušom, koja posjeduje dublju mudrost nego 'Ja'.

Alopatska medicina ovisi o tome da se 'Ja' temelji na vidljivoj stvarnosti, kao što to čini naše razumijevanje bolesti, higijene, kirurgije i efektivne medicine.

To se također odnosi na psihologiju i psihoterapiju s njihovim uvidom u nesvjesno motivirano ponašanje koje može dovesti do bolesti, nezgode ili samoubojstva. Psihoanaliza, Gestalt terapija, hipnoterapija i neurolingvistično programiranje, koje nastoji utjecati na takvo ponašanje, svi duguju svoje početke prosvjetljenom 'Ja'. Putem tih procesa prosvjetljeno 'Ja' disciplinira tijelo i dušu, dopuštajući ispunjenje izvan fizičkog zdravlja.

No, konačno, medicina, psihoterapija i prosvjetljeno 'Ja', svi dolaze do granice koju ne mogu prijeći, jer svatko jednom oboli, oslabi i umre. Budući da se proteže u područja kako smrti, tako i života, te postoji u obje sfere, duša se pokorava tom kretanju prema smrti. U svojoj dubini, i tijelo i duša žude za povratkom izvoru života. Freud je tu žudnju nazvao instinktom smrti. A kada se prosvjetljeno 'Ja' poveže s tom žudonjom, tada to može biti vrlo svjesno i namjerno kretanje.

Obitelj i duša

Duša nije omeđena tijelom, niti ima jedino tamo svoje djelovanje. Međusobno djeluje sa svojom okolinom, jer u suprotnome ne bi bilo ni metabolizma, ni reprodukcije. Najvažnija pojava u toj okolini su obitelj i rodbina. Unutar te skupine dobivamo život i proslijeđujemo ga, ako nam je dopušteno.

Jednako kao što duša sjedinjuje organe i udove tijela, te im daje određeni pravac u skladu sa zakonima prirode, tako obitelj i rodbina dijele istu dušu i svijest. To povezuje članove obitelji i vodi ih u skladu sa zakonima prirode koje nazivamo redom ljubavi.

Kao i tijelo, obitelj i rodbina imaju vanjsku granicu. Samo određeni članovi skupine obuhvaćeni su zajedničkom dušom i upravljani zajedničkom svijesti - a to su braća i sestre, roditelji i njihova braća i sestre, bake i djedovi i ponekad netko od prabaka ili pradjedova. Događa se da je daljnji predak uključen ako su imali tešku sudbinu. Drugi rođaci, kao što su bratići i sestrične, ne pripadaju ovdje. U tom kontekstu možemo obiteljsku skupinu promatrati kao Veće Tijelo. Obiteljska skupina također obuhvaća nesrodnike koji su načinili mjesto za nove članove, ili smrću ili napuštanjem, time što su bili napušteni ili isključeni; primjerice, bivši bračni drugovi roditelja ili njihovih roditelja. Kao što duša štiti nedodirljivost tijela, tako duša obitelji brine za to da nitko pripadajući ne bude isključen ili zaboravljen. To je jedan od razloga zašto su članovi obitelji upleteni u sudbine drugih u skupini. Jednako kao što se tijelo u ekstremnim slučajevima mora odvojiti od nekog svog organa, tako se skupina može odvojiti od jednog člana ako ponašanje te osobe ugrožava skupinu.

Obitelj i bolest

Želim ovdje koristiti neke primjere i pokazati kako obitelj može postati uključena u životno opasne zaplete i kako oni mogu biti izbjegnuti ili razrješeni.

Ako, primjerice, majka ili otac rano umru, dijete može sebi reći: "Slijedit ću te". Dijete će u takvim slučajevima često umrijeti, zbog bolesti, nesreće ili samoubojstva. Čak ako dijete zapravo ne slijedi svoje obećanje, duboko u svojoj duši može osjećati poseban afinitet prema smrti i žudjeti za njom. Također, ako su brat ili sestra djeteta mrtvorođeni ili umru rano u svom djetinjstvu, dijete može reći tom bratu ili sestri: "Slijedit ću te".

Nakon što je poznati trkač motornim čamcem poginuo u nezgodi, i njegova se kćer počela baviti utrkama motornim čamcima. Njezin se čamac također prekobacio i razbio, ali je ona preživjela. Ljudi su je pitali što je osjećala ili mislila u tom trenutku. Odgovorila je: "Samo jednu stvar - Tata, dolazim".

Iza rečenice: "Slijedit ću te" leži duboka ljubav, koja veže dušu djeteta k obitelji. Ta je ljubav jača od smrti, i slijepa je. Vjeruje da odvajanje može biti ukinuto kroz smrt i da vlastita patnja i smrt mogu odriješiti druge članove obitelji. Sljepoća i beskorisnost te ljubavi mogu se rasvjetliti obiteljskom konstelacijom. Tada djetetu postane jasno, putem izjava predstavnika, da mrtvi vole žive istom ljubavlju, kao što je živi osjećaju za mrtve, a želja živih da slijede mrtve više im nanosi bol nego ih raduje. Postaje jasno da mrtvi ne žele da ih drugi slijede u smrt. Baš suprotno, osjećaju se oslobođeno kada život za žive ide dobro. Žele da živi nastave živjeti, s njihovim blagoslovom.

Druga dinamika unutar rečenice "Ja ću te slijediti" je fundamentalna potreba za ravnotežom i pomirenjem. Često se živi osjećaju krivima, jer su ostali živi nakon smrti rođaka i osjećaju razrješenje kada mogu umrijeti. Ono što ovdje može pomoći je da se poklone pred mrtvima i kažu im: "Ja ću još malo živjeti i onda ću također umrijeti". Tada prestaju doživljavati život nezasluženim i mogu ga u potpunosti prihvatiti, dok god traje. Također može pomoći rečenica: "Živjet ću još nešto duže u tvoju čast". Ako dijete želi slijediti svoje mrtve roditelje, može mu se pomoći time što mu se kaže: "Prihvaćam poklon života koji ste mi dali kao čast. Učinit ću nešto od njega u ime tvoje uspomene". Tada je instinktivna potreba za povezivanjem i ravnotežom ispunjena na mnogo dublji način. To je uspjeh 'Ja' na spiritualno mnogo višoj razini. Zahtijeva korak naprijed; moglo bi se reći evolucijski korak dalje od...