UVOD

Ova brošura bi trebala pacijentima oboljelim od shizofrenije i njihovim najbližima , dati potrebne informacije koje bi omogućile bolje razumjevanje psihičko - shizofrenih promjena kroz koje pacijent prolazi te pružiti najbližima uvid u terapijske principe i mogućnosti , a prije svega olakšati im ophođenje sa oboljelim. Brošura je sastavljena na pregledan i zoran način , tako da i onima koji su samo zainteresirani za temu , a nemaju nikakvog doticaja sa psihijatrijsko-psihoterapijskom stručnom terminologijom , bude razumljiva . Kako je u modernoj psihijatriji vrlo važna komunikacija između profesionalnih pomagača i pacijenata kao i njihovih najbližih , obraća se ova brošura i svima onima kojima je „ shizofrenija“ dio radnog okruženja ili se obrazuju u tom smjeru. Kao i sve općenite informacije tako i ova brošura ne mora obavezno odgovarati bolesničkoj slici svakog pacijenta. Za svaku individualnu relevantnu informaciju zadužen je nadležni liječnik. Nikakva internetska informacija , knjiga ili letak ne mogu ju zamijeniti.

1. ŠTO JE SHIZOFRENIJA, TKO OD NJE OBOLJEVA?

a) Što je shizofrenija?

Shizofrenija je bolest mozga koja se ne da dokaziti nikakvim fizičkim promjenama na tijelu nego se zasniva na poremećajima biokemijskih funkcija u mozgu koje su odgovorne za obradu informacija. Upravo zato je moguće ovu bolest tretirati lijekovima.

b) Na čemu se temelji i kako se manifestira shizofreni poremećaj?

Općenita predodžba da se shizofrenija očituje u rascjepu ličnosti je kriva. Shizofreni poremećaj nastaje pogrešnom obradom podražaja, tako da dolazi do miješanja raznih nivo svijesti i prosudbe ( npr. sna, mašte, sjećanja, pamćenja itd.). Pojam „ shizofrenog rascijepa“ ličnosti objašnjava se kroz apsolutno neoprečni suživot ovih različitih nivoa realnosti. Zbog poremećaja tzv. „funkcije filtracije“ oboljeli proživljava sve utiske iz vanjskog i svog unutarnjeg svijeta tako intezivno da se ne može od tog „preintenziteta“ emocija obraniti i osjeća se potpuno njima predan. Isto tako možemo gore navedeno usporediti sa padom imuniteta, samo da ovdje psiha ne može razlučiti između vlastitih i stranih , unutarnjih i vanjskih osjećaja. Dolazi do oštećenja dijela psihe odgovornog za „unutarnju orjentaciju“, odnosno „pregore osigurači“. Kroz ovakav tip „živčanog sloma“ nastaje psihičko „izvanredno stanje“ koje ima vanjska oblilježja psihoze. Pri tome dolazi do raspadanja psihičkih struktura koje se onda kompenziraju pojavom ranih (ranijih) stanja svijesti kao što su personificiranja, zamišljanja , magijske vizije i sl. Ovo akutno psihičko stanje manifestira se uglavnom kroz tzv. „plus simptomatiku“. Ova ne biva odmah prepoznata ili se ne doživljava kao poremećaj jer se čini kao prividno spasonosno saznanje : vizije, halucinacije, nadosjetilna opažanja itd. Kao posljedica javlja se tzv. „minus simptomatika“, koja se pak manifestira kao gubitak energije, volje, motivacije, vitaliteta, društvena izolacija, zanemarivanje vlastitih potreba.

c) Koliko je česta shizofrenija?

Otprilike 1 od 100 osoba je oboljela to znači da je samo npr. u Austrije cca. 80 000 oboljelih.

d) Tko od nje oboli?

Shizofrenija je prisutna u svim kulturama i to u približno istom broju . Isto tako ni spol, ni dob, ni socijalni status nemaju na učestalost oboljenja nikakav utjecaj. Prvi simptomi se najčešće pojavljuju u pubertetu. Kod muškaraca između 15. i 25. godine života, a kod žena nešto kasnije. Ali isto tako ima i slučajeva shizofrenije kod male djece i starijih osoba. To nije nasljedna bolest , ali se u jednoj obitelji može češće javljati.

2. KAKO NASTAJE I ODAKLE DOLAZI

a) Što se događa u mozgu shizofreničara?

Procesi razmišljanja i doživljaja odvijaju se pomoću kemijskih tvari koje prenose informacije od jedne do druge stanice mozga . Komplicirani mehanizmi omogućuju potrebnu koncentraciju prenosnih kem. tvari . Dođe li do neravnoteže kem. tvari u jednoj od regija mozga , može doći do šizofrenog oboljenja. Pri tom dolazi do površinskoj raspodjeli signala koja dovodi do preplavljanja podražajima i poremećaja asocijacijskog djelovanja.

b) Zašto se oboljeva?

Uzroci mogu biti razni. Danas govorimo o „ vulnerable-stress modelu“. On nam govori da neki ljudi izuzetno osjetljivo (vulnerable) reagiraju na stres i time obole od shizofrenije. Ta osjetljivost zasniva se na već spomenutom poremećaju filtracije podražaja, tako da neki podražaji ostave tako duboki trag na psihu da se pretvaraju u teški i neuklonivi unutarnji teret. Kao kod pune čaše, već i male količine dovode do razljevanja. Okidači mogu biti razni: nesanica, tjelesna iscrpljenost, konzumacija droga, potresni životni doživljaji. Na kraju možemo reći da sve što osobu „izluđuje“ (ekstremne situacije, gubitci, iritacije) kod ljudi sa ovako osjetljivim mentalnim sklopom može izazvati psihozu.

3. KAKVE POSLJEDICE OSTAVLJA

a) Što su prve naznake bolesti?

Bolest počinje sa malim promjenama u ponašanju. Oboljeli prekidaju kontakt sa prijateljima i obitelji , povlače se u sebe. Lako ih je iritirati , ne trpe obaveze, opterećenja, u mislima su često negdje drugdje, nepovjerljivi, djeluju odbijajuće i čudno u svom ponašanju. Unutarnji život je centar njihovog svijeta , kontakt sa vanjskim svijetom doživljavaju kao opasan, neinteresantan, samo smetajući. Čine se nezainteresirani i odsutni. Često odlaze u krevet, zanemaruju osobnu higijenu, izuzetno su ljeni. Kako se simptomi shizofrenije najčešće javljaju u pubertetu, lako ih je zamjeniti sa tipičnim pubertetskim „mušicama“. Isto tako je moguće ove simptome prepisati i depresiji.

Oboljeli sam primjećuje da ima problema sa koncentracijom, ne može isključiti se iz nekih razmišljanja, nemoguće mu je obavljati do sada normalne stvari. Trpi što ga puno stvari nepotrebno opterećuje i iz kompleksnih situacija ne vidi rješenja. Izjave drugih ljudi uzima suviše osobno , događaje iz svoje okoline smatra izričito povezane sa sobom i osjeća da se sve njega osobno tiče . U svakodnevnim situacijama osjeća se ne siguran i uplašen. U školi i na poslu slabi mu radna sposobnost .

c) Kako izgleda klinička slika psihoze?

U akutnom stadiju simptomi su jako vidljivi. Najčešći su: halucinacije, vizije, priviđenja, poremećaji u zapažanju, razabiranju. Npr. čuju nepostojeće glasove ili svoje misli, razgovaraju sa nevidljivima kao na telefonu i pri tom jako gestikuliraju. Oboljeli vjeruje da se sve iz njegove okoline odnosi na njega: komentari na televiziji, razgovori dvoje nepoznatih na cesti, doživljava sebe kao centar svega. Ima osjećaj da se ga slijedi, prati, nadzire i da je kriv za sve što se događa : ratove, prirodne katastrofe i sl. Ima osjećaj da vlastitim razmišljanjima upravlja netko drugi( ili više njih) ili neka viša sila. Smatra se i glavnim uzročnikom globalnih događanja i vjeruje da telepatski može komunicirati sa udaljenim osobama ili da tako može utjecati na globalna događanja. Oboljeli osjeća da ne pripada sadašnjem svijetu i vremenu i ne snalazi se u svojoj okolini koja mu djeluje strano i zastrašujuće.
Tokovi razmišljanja i sam govor su do neprepoznatljivog promijenjeni. U govornom izražaju izrečene stvari su pune šifrirane simbolike , izmjenjuju se posebne kombinacije dubokoumnih i besmislenih izjava jer nevažna, besmislena razmišljanja dolaze na prvo mjesto. Uočljivo je i brzo, neobično razmišljanje puno asocijacija koje zbog kreativnosti oboljelom daju osjećaj genijalnosti. Ponekad se simptomi ograniče samo na izbjegavanje kontakata, povlačenje u sebe, šutnju, gubitak energije.

c) Koje simptome primjećuje okolina?

Na van oboljeli pokazuje strah, nevjericu, ima neobjašnjive reakcije te priča u nepovezanim i ne logičkim rečenicama. Njegove reakcije u različitim situacijama su neprimjerene. Ponekad se oboljenje manifestira neaktivnošću , emocijalnom odsutnošću, osiromašenjem jezika i odbijanjem međuljudskih kontakata, ali su ti simptomi manje uočljivi. U ekstremnim slučajevima pacijenti svoju osobnu higijenu i sebe toliko zanemare, tako da nisu u stanju i nemaju motiva posvetiti se sebi. U većini slučajeva oboljeli se ne smatra bolesnim niti se tako osjeća i zato ne može ni shvatiti, ne uviđa zašto bi se trebao liječiti.

d) Kakav je tok bolesti?

Tok bolesti je promjenjiv i teško ga je predvidjeti. Osim nepredvidljivosti bolesti igraju i drugi faktori važnu ulogu ,a to su: disciplina u provođennju terapije, suradnja sa terapeutom, odnos prema bolesti itd. Ovdje nam nije samo cilj izlječiti bolest nego i poljšati kvalitetu života bolesnika.
Prije očitog početka oboljenja možemo utvrditi tzv. Prodromal stadij ali najčešće tek u već odmakloj fazi oboljenja. Nakon jakog „naleta“ simptoma slijedi faza totalnog povlačenja istih odnosno faza remisije. Akutna faza može posve izlječiti ali isto kao i kod rane ostaviti duboke ožiljke i učiniti osobu manje otpornu na psihička opterećenja. Nažalost u 1. godini od oboljenja moramo računati na česte recidive. Naravno oni se mogu spriječiti uzimanjem odgovarajućih lijekova i psihoterapijom. Uzimanje lijekova ne znači i postojanje bolesti već služi spriječavanju recidiva. Isto kao što i krema za sunčanje sa određenjim faktorom omogućuje duži ostanak na suncu tako i lijekovi pružaju zaštitu od nakupljanja podsvjesnih stresnih reakcija.

Bez odgovarajuće terapije ili kod predugog ignoriranja simptomatike postoji opasnost da bolest postane kronična. U kroničnoj fazi svi simptomi iz akutne faze padaju u drugi plan i očiti su depresija, povlačenje u sebe, osiromašenje govornih sposobnosti, bezosjećajnost.

U daljnjem tijeku bolesti na mahove mogu se javljati akutna simptomatika koja traži odgovarajući lječnički tretman.

e) Po čemu se na vrijeme prepozna recidiv?

Odgovor bi trebao biti jednostavan onda kada se simptomi bolesti opet pojave. To je u usporedbi sa prvom pojavom simptoma lako jer onda o simptomatici dosta i znamo.

Problem pri tom je da se ponovna pojava psihotičnog svijeta doživljaja u kojem se bolesnik nađe bude shvaćena kao ona više vrijedna i zato i realističnija. Tu leži opasnost da pacijent sve do sada uspješne metode terapije jednostavno odbaci. Zato ponovna pojava problema sa spavanjem , iritiranost, ne mogućnost odvojenja od konkretnih razmišljanja ili doživljaja, pojačano zamjećivanje sličnosti i povezanosti stvari te ponavljanja proživljavanja razmišljanja i utisaka spadaju pod prve znakove recidiva i zahtjevaju liječenje.

Iako ne možemo očekivati od najbližih postavljanjue dijagnoze , trebali bi svoja zapažanja u vezi oboljelog ozbiljno shvatiti i time pomoći doktoru u donošenju važnih odluka i postupaka u vezi liječenja. Kako je pacijentovo psihičko stanje i ponašanje vrlo upadljivo i društvo ga stigmatizira i smatra opasnim, izuzetno je važno na vrijeme prepoznati bolest kako bi se oboljelom osiguralo zadržavanje radnog mjesta i daljni normalni društveni život te da bi pacijent isto tako na vrijeme otišao na bolovanje te time spriječio pojavu simptoma uzrokovanih psihozom koje okolina često nije voljna tolerirati.

4. KAOKO SE SHIZOFRENIJA TRETIRA

Moderna metoda terapije oslanja se na tri stupa: Psihoterapiju, socioterapiju i medikamentoznu terapiju.

a) Što se podrazumjeva pod psihoterapijom?

Psihoterapija je metoda liječena koja se zasniva na psihočkoj komunikacije i uveliko se razlikuje od suosjećajnog razgovora sa obitelji ili prijateljma. Isto kao i medikamentozna terapija može imati neželjene posljedice. Psihoterapija mora upravo zbog toga biti prilagođena upravo ovom obliku psihičkog poremećaja i razlikovati se od psihoterapije kod neuroznih poremećaja. Riješavanje psihotične simbolike kao i pomoć u orijentacije poradi kaosa nastalog u psihi , u unutarnjem svijetu. Terapija treba pacijenta vratiti u stvarnost. Terapija ovisi isto tako i o stanju u kojem se pacijent nalazi jer kao što je „kopanje“ po rani koja zarašta izuzetno osjetljivo tako se i ovdje dubokosežne metode u krivo vrijeme mogu pokazati kontraproduktivne.

Psihoedukativne metode pomažu bolje razumjeti bolest i time ju i bolje liječiti.

b) Što se podrazumjeva pod socioterapijom?

Za razliku od individualne psihoterapije koja se bavi unutarnjim životom, psihom pojedinca, socioterapija služi uspostavljanju ponovne komunikacije između pacijenta i njegove društvene sredine. Pri tome je ukuljučenje obitelji u samu terapiju od velike važnosti. Pod psihosocijalnu pomoć podrazumjevamo i pomoć kod pravnih i financijskih poteškoća kao i problema radnog mjesta i stanovanja.

c) Koji medikamenti se prepisuju i kako oni djeluju?

U zadnje vrijeme najviše se koristi tzv. atipični antipsihotici- poznati i ako antipsihotici 2. generacije. Ovi lijekovi dijeluju ciljano na ona područja mozga u kojima zbog neravnoteže botenskih tvari (one koje prenose informacije) dolazi do shizofrenije. Oni pomažu ponovo uspostaviti ravnotežu.
Ovi medikamenti korisni su i u akutnoj i u fazi održavanja normalnog stanja ali samo ako se uzimaju redovito po uputama liječnika. Samovoljan prekid terapije dovodi do naglog pogoršanja (nastupa akutne faze). Isto tako ako pacijent želi koristiti neki drugi lijek ili još jedan uz već postojeći treba obavezno konzultirati liječnika.

c) Kako lijekovi djeluju na pacijenta?

Antipsihotični medikamenti djeluju na dio mozga odgovoran za obradu proživljenog ( na prenos signala između živčanih stanica), citat jednog pacijenta: Kada progonitelji dođu uzeću lijek da se obranim od njih. Kao i sunčane naočale služe lijekovi ublažavanju nagle navale podražaja i reduciraju asocijalizaciju. Sunčane naočale sprečavaju da nas sunce zaslijepi tako i oni omogućuju pacijentu da te po svojoj procjeni potencijalno opasne psihotične dojmove doživljava manje osobno i da se od njih distancira.

Ono čega se pacijenti boje je da će im lijekovi promjeniti sliku stvarnosti , međutim oni omogućuju viđenje stvarnosti otvorenih očiju i da se nešto opuštenije nose sa svojim problemima. To uspjevaju ublaživanjem intenziteta važnosti opažanja (kao amortizeri kod automobila). Za razliku od prijašnjih neuroleptika današnji antipsihotici ne „blokiraju“ osjete tako da se život čini „ispran“, mrtav, već ostavljaju prostora za slobodno upravljanje sobom i svojom maštom. Dugoročno uzimanje lijekova ne znači postojanje bolesti nego se time samo spriječava pojava recidiva.

e) Kako oboljelom objasniti nužnost psihoterapije?

Kako „minus simptomatika“ ne bude često na vrijeme prepoznata kao konkretno oboljenje, oboljeli u stadiju „plus simptomatike“ ne uviđa nužnost svoga liječenja. U takvim okolnostima gdje oboljeli ne prihvaća liječenje,opterećen stigmatizacijom da im neku psihičku bolest stvaraju se nove prepreke liječenju i onemogućuje pravovremena pomoć. Kako će uopće osoba koja se osjeća proganjana, prisluškivana, vođena izvan zemaljskim silama, vidjeti u liječniku osobu koja mu želi pomoći?

U takvoj situaciji može za liječnika biti od pomoći da se fokusira na liječeja „duševne rane“, a ne toliko na istraživanje što je ju prouzročilo: Kada rana krvari primarna je funkcija zaustaviti krvarenje, znači sanirati posljedicu, a tek onda uzrok. U usporedi sa prijelomom kosti je kod „živčanog sloma“ potrebno prvo stabilizirati kost prije nego što se bavimo ponovnim osposobljavanjem iste. Posebno teško je navesti oboljelog na suradnju pogotovo za najbliže ako oboljeli u svojoj bolesti vidi nekakvo prosvijetljenje , osobni probitak, izjava jednog pacijenta: Ja sam bog, ali bolestan bog. Tu je očito da oboljeli u svom procesu razmišljanja i shvaćanja sebe ne doživljava kao psihički bolesnog nego jednostavno ograničenih sposobnost u svakodnevnom životu i radu.

f) Kakav je tijek liječenja?

Ako pacijent dobro reagira na lijek, doći će do poboljšanja njegovog stanja za 2-3 tjedna. Od presudne je važnosti da se lijek redovito uzima. Liječnik i samo liječnik određuje da li se doza treba smanjiti ili probati neki drugi lijek.

Recidivi u fazi liječenja se ne mogu isključiti, ali se ne treba zbog njih obeshrabriti. U tom slučaju pomaže suadnja sa doktorom tako da terapija bude prilagođena novonastalom stanju. Trajanje terapije može odrediti samo liječnik jer se može dogoditi da oboljeli lijekove mora uzimati cijeli život kako bi se riješio poteškoća i vodio normalan život. U mnogim slučajevima liječnici u dogovoru sa pacijentom smanjuju dozu ili čak lagano „skidaju“ pacijenta sa lijeka.

g)Po kojem principu se propisuje koji lijek?

Kakve nuspojave su moguće? U grupi atipičnih antipshikotika postoje razni lijekovi i ne odgovara svaki svakom oboljelom, to je zadatak liječnika da propiše odgovarajući preparat i dozu. Kao i ostali lijekovi i ovi imaju nuspojave. Među ostalim: povraćanje, mučnina, problemi sa cirkulacijom, debljanje, niski tlak, vrtoglavica, drhtanje, nemir, promjene hormonskog statusa( utjeću na spolni život, ciklus). Ove nuspojave su česte na početku terapije i sa vremenom jenjavaju . Važno je o njima obavijestiti nadležnog liječnika i naravno ne mijenjati lijek ili izostaviti svojom voljom. Ako nuspojave pacijent ne može nikako podnjeti ( radi se najčešće o prvom tjednu uzimanja preparata) može se dogovoriti sa liječnikom oko doze ili promjene lijeka.

h)Da li se smije upravljati vozilom?

Liječnik je dužan savjetovati pacijenta i po tom pitanju. To naravno ovisi o nuspojavama i koliko lijek utječe na samog oboljelog. U odluci da li će biti dozvoljeno oboljelom upravljati vozilom ovisi i njegova svijesnost o vlastitoj bolesti. Samo onaj pacijent koji prepozna svoj deficit , svoje“mentalno oštećenje“ može i prosuditi da li je u datom trenutku sposaban upravljati vozilom ili ne. Općeniti možemo zaključiti da lijekovi imaju manji utjecaj na sposobnost upravljanja vozilom od neliječenog oboljenja.

5. BUDUĆE PERSPEKTIVE OBOLJELOG

a) Što bolest nosi u budućnosti?

Dijagnoza šizofrenija ne znači da je čovijek cijeli svoj živo“ šizofreničar“. To oboljenje da se medicinski terapirati. Iako dijagnoza umanjuje automatski društveni ugled, važna je kao preduvijet za relevantnu pomoć. Sa ovakvom terapijom omogućujemo oboljelom da svoju patnju drži pod kontrolom,“pohvateşve konce“ i vrati se u normalan život. O tijeku bolesti ovisi kako će oboljeli dalje živjeti i organizirati svoj život. Pri tom valja razmišljati ne samo o izlječenju nego i o kvaliteti života.

b) Kolike su šanse za izliječenje?

Što prije se bolest otkrije i počne liječiti i šanse za izliječenje su veće. Čak i kada je bolest jako uznapredovala i sam oboljeli odbačen od društva ili „obilježen“ moguća su značajna poboljšanja psihičkog stanja i kvalitete života.

c) Što mi možemo učiniti da povećamo šanse za izliječenje?

Važno je naći liječnika od povjerenja koji nas u svim situacijama tokom bolesti može savjetovati , uzimajući u obzir naš osobni način života i interese. Uspješna terapija izasniva se upravo na dobrom odnosu između doktora i pacijenta. Kao pacijent treba se otvoreno i iskreno moći sve svoje strahove, probleme i promjene povjeriti liječniku. Bolest se mora što prije prihvatiti kako bi se što realnije i samoodgovorno s njome nosili.

Važan faktor osim terapije je i vjernost jednom lijeku. Tek tada on može razviti svoje optimalno djelovanje. Ako se iz bilo kojih razloga lijek više ne može ili ne želi koristiti potrebno je konzultirati liječnika. Samovoljno mijenjanje doze ili lijeka dugoročno šteti terapiji.

6. KAKO SE NAJBLIŽI POSTAVLJA PREMA BOLESTI

a) Kakve posljedici bolest ima po obitelj i prijatelje?

Bolest ne mijenja samo život pacijenta nego i njegove najbliže okoline. Odrasle osobe apsolutno potrebuju pomoć i podršku (barem u prvo vrijeme) svojih najbližih. Kod ove zadaće gdje je i ovisnost o drugima i potreba za samostalnošću izražena, da bismo te dvije potrebe mogli dobro balansirati trebamo stručnu pomoć.

b) Kako komunicirati s oboljelim?

Dosadađnji način komunikacije i odnosa sa oboiljelim se mijenja jer njegov način shvaćanja i doživljavanja stvari nama je lud i neshvatljiv. Tako pacijenti česti i ponuđenu pomoć mogu doživjeti kao prijetnju. Tu nam je terapeutska podrška od velike pomoći , može nam pojasniti oboljenje i uputiti nas kako da ponuđenja pomoć bude shvaćena kao takva, a time se i spriječeva hospitaliziranje oboljelog protiv njegove volje.

c)Kako možemo kao obitelj ili prijatelj podržati oboljelog?

Važno je kod prvih simptoma , čim primjetimo uočljive promjene u ponašanju oboljelog, probati ga uputiti psihijatru. Za to je potrebna velika doza strpljenja,a i moć uvjeravanja. Od velike je pomoći ako bližnji može sa pacijentom ići na 1. pregled je može i sam iznjeti primjećenje simptome koje oboljeli najčešće opovrgava..Tako si liječnik stvara objektivni i punu slika stanja i ubrzava se uspostavljanje dijagnoze.
Kada je dijagnoza postavljena treba se maksimalno informirati o bolesti. S potrebnim znanjima lakše se znamo postaviti prema oboljelomi znamo kako ćemo reagirati u pojedinim situacijema. Tako će se krive opužbe sa strane oboljelog pripisivati samoj bolesti ,a ne shvaćati osobno. Lakše nam je i procijeniti kada poštedjeti oboljelog, kada se povući te kakve mu zadaće dati i organizirati dnevne aktivnosti.
Otvoren i iskren odnos prema pacijentu mu pomaže da se lakše snađe i u svojo bolesti iu svakodnevnom životu. On mora ponovo steći povjerenje u svijet koji ga okružuje ,a za to treba vremena ,a i utisci iz njegovog svijeta gdje je stalno proganjan i ugrožen teško ga napuštaju. Oboljelog treba stalno ohrabrivati kako bi nastavio sa terapijom. Naročiti važno u fazi kada simptomi jenjavaju. Nažalost kod šizofreniji nije kao kod groznice da čim temperatura padne ne trebamo dalje uzimati antibiotike.

d)Gdje će obitelj ili prijatelji potražiti savjet?

Postoje razne organizacije i grupe za samopomoć koje upravo obitelji i prijateljima oboljelog nude pomoć. Razne savjete i korisne informacije možemo dobiti kao i pristup knjigama koje su i za laike razumljive. Na kraju i internet nem osteje kao mogućnost informiranja.

7. DALJNJA JOŠ OTVORENA PITANJA

a) Jesu li oboljeli skloni nasilju?

Ništa više nego ostali ljudi, ali su akutnim fazama neuračunljivi jer vjeruju da se moraju braniti od nama nevidljivih i neshvatljivih stvari i osoba. Konzumacija alkohola i droga pogoršava dodatno situaciju .

b) Može li se shizofrenija nasljediti?

Šizofrenija ima puno uzroka , ali nije nasljedna iako u obiteljima se može ponavljati.

d) Da li je vezana uz karakter?

Što je struktura osobe zdravija to je lakše bolest obuzdati. Može dakako negativno utjecati na jačinu osobnosti. Disciplina i pridržavanje terapije je odlučujuće nza krajnji ishod. Patološke reakcije ne uspjevaju se samovoljno kontrolirati, oboljeli se ne može „skockati“ jer svoja priviđenja ne može ignorirati i u ne shvaća da su nerealna

e) Može li oboljeli obavljti svoj ili neki adekvatniji posao?

To je naravno moguće, ali ako je povezano i sa mogućnošću ponovnog prelaska u akutnu fazu, razumnije je naći neki posao što će ga manje opterećivati. Tu nam je važna zakonska mogućnost o laganom vraćanju na staro radno mjesto ili zamjena za lakše s obzirom na oboljenje.