Kako ste uistinu proveli svoje slobodne dane?
Kako planirate svoje slobodno vrijeme?
Koliko vam je važno što vi želite a koliko što će drugi misliti o vama?
Sve što ste oduvijek željeli pitati, ali ste se bojali saznati
"Jesam li normalan/normalna?" pravo je pitanje koje se krije iza širokog raspona seksualnih preokupacija. To je povezujuća nit među pitanjima koja mi se najčešće postavljaju na mojim predavanjima, u pismima koja primam kao kolumnist, te u mojoj praksi seksualnog terapeuta. Je li moj penis dovoljno velik? Zašto ne doživljavam orgazam tijekom seksualnog odnosa? Zadržavam li erekciju dovoljno dugo? Izvodim li pravilno oralni seks? Jesu li moje fantazije previše perverzne? Rade li drugi ljudi…?
Mnogi ljudi brinu o veličini i obliku određenih dijelova tijela: grudi, penis, klitoris itd. Osim toga, slijedeće su česte brige:
- maštanje o istom spolu,
- maštanje o seksu s roditeljima, braćom ili sestrama, prijateljima i drugim navodno tabu partnerima,
- seksualni nagon: prenizak (npr. manje od jednom tjedno) ili previsok (generalno, jednom više nego li to partner želi),
- željeti masturbaciju, makar ste u vezi,
- uživanje u govorenju prostota,
- željeti biti pritisnut ili pritiskati partnera tijekom seksa.
Kada me ljudi pitaju što je seksualno normalno, odupirem se odgovoru. Ako ga ne mogu izbjeći, govorim o tome što većina ili mnogi ljudi rade, što nije najbolji način da se definira normalnost. Većina Amerikanaca uživa u oralnom seksu. Značajna manjina prepušta se analnom seksu. Još manja skupina (ali ih je ipak milijun ili dva) masturbira s raznim povrćem. Imam prijateljicu koja vodi servis za telefonski seks i kaže da je najuobičajenija muška fantazija da budu analno penetrirani – nešto što heteroseksualni muškarci nikad ne bi priznali. Prepuštam drugima odlučivanje o numeričkim formulama normalnosti. Znam da je u staroj Grčkoj većina muškaraca bila biseksualna. Također znam da je samo pred nekoliko godina tako zvani klitoralni orgazam važio kao abnormalan. Umjesto oslanjanja na statistike, radije pogledam na kontekst. Ako je vaš partner suglasan, ako se dobro osjećate nakon toga, ako ta aktivnost ne uzrokuje emocionalne turbulencije ili zdravstvene probleme, smatram da je prihvatljivo – za vas. Možda ću pomisliti da je čudno, ali – pa što?
Normalno je brinuti o tome, je li vam seksualni život normalan. Seks je privatna, skrivena aktivnost. Vrlo rijetki od nas gledali su neki drugi par kako vodi ljubav; kakva je to neobična osoba koja je vidjela čak pet drugih parova u takvoj aktivnosti. Usporedite tu relativnu ignoranciju s bezbrojnim iskustvima koja ste imali pri promatranju stranaca kako kupuju namirnice, primjećujući sadržaj njihovih kolica, procjenjujući njihovo zdravlje (i osuđujući ponašanje njihove djece). Pribrojite to nekolicini tisuća ljudi koje ste u vašem životu gledali kako jedu. No, kada se radi o spavaćoj sobi, ipak sve postaje prilično tajanstveno. Naša kultura zaista ne podržava značajne razgovore o takvim stvarima, tako da većina nas pogađa o seksualnim životima "normalnih ljudi" – skoro uvijek precjenjujući strast, učestalost i zadovoljstvo drugih ljudi.
Naše fantazije o drugima pospješuju osjećaj da nismo adekvatni, a slike iz medija još pogoršavaju problem. Iako je velika raznolikost u hrani, odjeći, sportu i drugim elementima života kulturno prihvatljiva, samo uski raspon seksualnih sklonosti smatra se normalnim. Poznata vam je medijski tipična slika žene: vitka, mlađahna, spremna da pomalo laže kako bi se muškarac osjećao dobro, ne previše agresivna, ipak vrlo pristupačna, doživljava orgazam pri seksualnom odnosu, često zainteresirana za seks, te prihvaća široki raspon pozicija. Muški stereotip jednako je poznat: striktno heteroseksualan, iskusan, ekstremno velika znanja o seksu i uvijek spreman, obdaren sa snažnim i pouzdanim "alatom", zainteresiran za eksperimentiranje i sposoban izaći na kraj sa ženama. Takvi usko definirani ideali konstantno nas bombardiraju preko radiovalova, stranica časopisa, te sa kino platna. Nije čudno da se većina nas – koji baš i ne ispunjavamo te kriterije – pitamo, jesmo li normalni.
Ankete su još jedan izvor zabrinutosti oko seksualne normalnosti. One su polazni materijal mnogih časopisa i fokus desetina knjiga. Na žalost, čak i opomene uključene u dobrima (npr. Hite izvješće) ne uspijevaju obeshrabriti čitatelje od toga da sebe uspoređuju s podacima. Koncentrirajući se samo na mjerljive stvari, ankete razbijaju naša jedinstvena, ukupna iskustva seksa na proizvoljne kategorije: broj orgazama, dužina odnosa, broj partnera. No, sortiranje brojeva ne obuhvaća bit seksualnih iskustava. Muškarac koji vodi ljubav jednom mjesečno može biti potpuno strastven i ispunjen, dok se njegova sestra, koja svakodnevno vodi ljubav, može osjećati frustrirano i usamljeno. Također, iako se to ne spominje često, mnogi ljudi lažu u anketama o seksu. Ljudi lažu u svim anketama, no, čim su pitanja osobnije prirode, mnogi ljudi su skloni davati odgovore za koje misle da su pravilni ili normalni. Ankete su usmjerene pojačavanju stajališta da postoji pravilan način (ili barem dobri načini) kako imati seks. Mediji tvrde da samo žele da ljudima bude ugodnije, time što opisuju što drugi rade. Ironično je što takvi napori imaju suprotni efekat.
Iako svi dijele tu brigu oko normalnosti, usporedbe ipak utječu na kvalitetu seksualnih veza. Kako većina ljudi izlazi na kraj sa svojim osjećajima neadekvatnosti i zabrinutosti? Neki razvijaju neuobičajeni ukus ili potpuno nekritično izabiru seksualne partnere. Stav je, da nema nikakvih ograničenja – spremnost na sve. Drugi opet idu suprotnim smjerom, povlačeći se u nisku razinu želje ili celibat, jer ih tako nitko ne može osuđivati. Još jedan sigurni način je kada se nemaju nikakve sklonosti: Želim ono što i ti želiš. Alternativno postoji kruti, srditi položaj, koji govori: To je ono što želim, samo se usudi me kritizirati (od čega zapravo postoji skriveni strah). Na kraju postoji još čitav raspon smetenih ponašanja: gledanje vlastite izvedbe, izražavanje brige da vaš partner nije zadovoljen, promatranje kako izgledate ili zvučite.
Nelagoda bilo kakve vrste spriječava tijelo od reagiranja na svoj prirodni način. Inhibira istinsko povezivanje, jer, doslovno, niste u potpunosti prisutni – dio vas gleda, prosuđuje. Tužno je pomisliti na sve ljudi koji su bili uvjereni da su njihove sklonosti, seksualni nagon i intimni zvukovi čudni ili pogrešni. Kao reakcija nauči se skrivanje ili dolazi do nelagode zbog onoga što zapravo jeste u seksualnom smislu. Kakva bolna odluka – s doživotnim posljedicama.
Postoje seksualna ponašanja koja su destruktivna, naravno, te druga, koja su neugodna, nezdrava, neuobičajena, dosadna, čak i uvredljiva. No, obratite pozornost, kada seks opisujemo na taj način, naši osjećaji ne nastaju iz čina, nego iz načina kako utječe na uključene ljude. Oralni seks nije abnormalan, ali izvoditi ga ako to ne želite, nije zdravo. "Fist fucking" (Penetriranje sa šakom?) nije abnormalno, ali oštećuje crijeva. Spavanje s ljudima koji su u braku s drugima, nije abnormalno, ali je uglavnom samouništavajuće.
Dok procjenom ponašanja kao normalnog ili abnormalnog završava bilo kakvo značajno istraživanje, bavljenje posljedicama seksualnog ponašanja tek je početak. Ovaj drugi pogled vidi seksualnost kao izraz psihološke realnosti, javljajući se u kontekstu drugih ljudi. Ta nam perspektiva dopušta prihvaćanje seksualnih fantazija bez obzira što mislimo o njihovom sadržaju. Većina ljudi mašta o seksualnim činovima koje ne žele počiniti. No, poželjnost sadržaja mašte ne bi trebalo biti ono što se procjenjuje. Zapravo je sporno pitanje kako mašta utječa na seksualno ponašanje i iskustvo uključenih ljudi. A to može imati malo ili nikakve veze sa sadržajem. Primjerice, uobičajeno je imati fantazije o incestu, silovanju ili homoseksualnosti. Kod mnogih ljudi to izaziva odvratnost ili strah, te se boje da otkrivaju potisnute želje ili emocionalnu patologiju. No, misao ne treba biti prethodnik djela. Sama fantazija je kompletan oblik seksualnog izraza. Zapadnjačkim umovima je teško simultano pojmiti suprotnosti: uživam u tome da mislim o nečemu, ali to ne želim raditi.
Pravo je pitanje kako mašta utječe na pravi život. Ako je primjerice, koristite kako biste se povremeno uzbudili, to je prihvatljivo. Ako vi i vaš partner oboje uživate u glumljenoj igri u krevetu, to je u redu. Ako ne možete postići erekciju ili orgazam bez toga, to je ipak problem. No, to je istinito, bez obzira je li vaša fantazija o vašem partneru ili Atili biču božjem. Slično tome, ako iživite svoju fantaziju – i zaista nekoga silujete, primjerice – to nije prihvatljivo. Jednako nije prihvatljivo opljačkati banku ili prijetiti neugodnom susjedu. Ipak sebi dopuštamo da mislimo o takvim stvarima.
Otkrivanje fantazija drugih ljudi – pri tome se odupirući usporedbi sa sobom – može pružiti umirujući dokaz o ogromnim varijacijama u tome što bi normalni ljudi trebali raditi, željeti i osjećati. Postoji nekoliko dobrih knjiga na tu temu. Moj tajni vrt od Nancy Friday je kompilacija ženskih seksualnih fantazija; Podijeljene intimnosti i Intimni muškarac od Lonnie Barbach i Linde Levine pružaju opširne diskusije o seksualnim osjećajima i ponašanju preko stotine ljudi; te golemo Hite izvješće o muškoj i ženskoj seksualnosti, koje nudi intimne opise velikih uzoraka.
Također je od pomoći raspraviti vaše strahove s partnerom, prijateljem ili terapeutom. Samo ako znamo da smo seksualno normalni, možemo se osjećati ugodno s vlastitim jedinstvenim osobnim seksualnim reakcijama, te slobodno otkrivati nove opcije, ili izabrati suprotno, bez straha od osude drugih ili nas samih.
Zaljubljenost je slijepa, ljubav gleda - pa onda vidi. Ljubav potiče snagu i sposobnosti u drugome - prava ljubav. Pitajte se da li Vas vaša ljubav jača ili slabi…
Takozvane ljubavi koje su se stvorile ne bi li ispunjavale potrebe onog drugog, kao što su - strah od samoće , financijska stabilnost i sigurnost, te mir - tada se radi o uzajamnim, nezrelim ljubavima,
jer poruka koju partneri jedno drugom šalju je - ŽELIM VIŠE OD TEBE - više pažnje, emocija, snage - jer TI SI TA ILI TAJ koji me čini boljom osobom , snažnijom, jačom, stabilnijom.
Takav pristup je ovisnički te ne promovira tj. ne potiče individualizaciju te stabilnost osobe kao pojedinca.
Umjetnost ZRELE PARTNERSKE VEZE nije u LJUBAVI već u partnerstvu koje se bazira na poštovanju cjelokupne unutrašnjosti kao i vanjštine drugog.
Što to točno znači – prihvaćamo, a prije nego prihvaćamo, gledamo i vidimo osobu koja je naš partner ili partnerica. Tada donosimo odluku poštivati sebe unutar partnerstva , nakon toga partnera i na kraju partnerstvo samo po sebi.
Da bi se taj stadij postigao - tj. s tim stadijem zrelosti bi se trebala započinjati svaka ozbiljnija veza, pogotovo ona koja ima kao cilj potomstvo, potrebito je proći kroz osobni proces individualizacije i spoznaje tko smo, što smo, kamo želimo ići i kako.
Nažalost, u 90% slučajeva tek se unutar veze ili braka pojedinci uče ili dozvoljavaju spoznaju tko su i što su, te kamo žele ići – u mnogim slučajevima se dogodi da tada nije niti vrijeme niti mjesto za potvrđivanje i evaluaciju kao i eksploataciju vlastitoga ja - znači slijedi suprimacija vlastite osobnosti i iz braka i bračnog partnera ulazite u ulogu npr. 'roditelj dijete' - jedan partner je roditelj, a drugi dijete. Onaj koji uzima ulogu djeteta guta dok ne proguta previše i jednog dana puca na način da – odlazi iz braka i zajednice ili traži i pronalazi drugog partnera ili partnericu.
Tada se zaljubljuje slijepo i opet NIŠTA ne vidi; i CIJELA PRIČA na drugom kolosijeku kreće IZNOVA - PRIČA SE NE MIJENJA.
Kako si pomoći - Što učiniti?
Upitajte se da li vi i vaš partner gledate u istom smjeru u životu .
Pitajte se mnoga pitanja.
Postavite si mnoge zadaće, te ustanovite kako se tko unutar istih doživljava.
Pišite si ljubavna pisma koja su podastrta objektivizmom bez da izgube na dubini.
Pitajte se što ako moj partner prije ili kasnije poželi seksualnu vezu s još jednom osobom - kako ću ja osjećati - reagirati - diskutirati u takovoj situaciji. Koliku MOĆ si pridodajem na današnji dan, te koliko ću izrasti u skoroj, a koliko u daljnjoj budućnosti.
Što su za mene činjenice koje ne želim odlučiti, prihvatiti – te u mom sistemu dovode do raskida veze.
Tko sam ja kao osoba, te koje principe zastupam danas, a koje ću spoznajući promjenjivost SVAKE DUŠE dopustiti si da spoznam sutra.
Kako ću objektivno i smireno pružiti mogućnost sebi da čujem ISTINU.
Kako ću objektivno i smireno dozvoliti sebi da budem snažan/na i moćan/na da ISKAŽEM tj . BUDEM ISKREN/A U VEZI ili BRAKU.
I zašto je to toliko važno ?
Bol je neminovna unutar osobnog razvoja – ali isto tako je i iscjeljujuća, te u jednom trenutku ta ista bol prestaje biti ono što je bila do sada – postaje nešto drugo i novo – postaje ono što mi učinismo od nje.
